понедељак, 14. септембар 2009.












Mozda cu te naci u mirisu rosne trave u oku kapi kisa u oblaku tmurnom sto se mrgodi. Ja i neslutim kako je brzo proslo sve kako iza nas osta samo nevidljivi trag srece, i kako smo u sustini brzo protrcali kroz ovaj zivot boreci se pritom hrabro i smelo. I iza nas ipak ostaju deca da nas pamte i pominju makar tri pokolenja, da ruku nasih delo vodi i njih kroz zivot smelo, da boje naseg zivota i njima lepo stoje i da ih sreca i zdravlje prati a ostalo ce kao i kod nas doci samo po sebi.
Divan je ovo blog kad mozes sve reci u redova tako malo, a ipak skockano sve je stalo i sve se kaze samo...
Voli vas Vila ma gde da bila...
Dragi moji, blogeri, mozda se ja jos uvek ne snalazim u ovome ali jedno je sigurno, moj post je obislo dva posetilaca i to mi je drago, znaci da vila ipak postoji, ili bar misli da postoji.
Danasnji dan i nije onakav kakav bi mi godio jer imam hiljadu i jedan razlog za to, onaj hiljadu i prvi je da sam ostala bez posla kao i moj suprug, jer radimo u istoj firmi, kao i sto dvadeset i troje mojih kolega i koleginica. Zbrisase nam firmu sa ovozemaljskog sveta u jednom jedinom danu, sa jednim jedinim potpisom, sa jednom jedinom odlukom, na jednom jedinom listu papira gde pise resenje o prestanku radnog odnosa. Strasno je sto pravde nema , sto se apel nas obicnih i ne cuje i neprimecuje.
Mozda ce ipak neka dobra vila mahnuti svojim carobnim stapicem, nakon cega ce se desiti cudo...
Mozda je ovo samo san nakon koga cu se probuditi i otici u svoju firmu, uci u svoju kancelariju, sesti za svoj sto i ukljuciti svoj racunar, otvoriti svoje klasere i obaviti svoju radnu duznost na najnormalniji nacin.
Mozda.....
Voli Vas Vila....

субота, 12. септембар 2009.

Namo li se svi nekim cudima koja nikako da dodju i ostave tragove u nama. Danas je tesko stati a i opstati na svoje sopstvene noge, svi smo invalidi koji nemogu a da pri svakom svom sledecem koraku ne posrcu i padaju u ponore duboke, duboke. Neko je kriv zbog toga. A i neko ,, odozgo ,, vidi to. Sigurna sam. Narode, podigni visoko svoje umorno celo nedozvoli da nas salome, izdajnicka dela, oboji nase zivote bojama kreativnosti.

vila